 Misu polnoćku u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U koncelebraciji bilu su župnik katedrale don Krešimir Mateša i ravnatelj Caritasa Šibenske biskupije don Marinko Mlakić.
Homiliju oca Biskupa Ante Ivasa donosimo u cijelosti:
„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.., i onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Iz 9) Tako noćas Crkva po cijelome svijetu u božićnoj radosti okupljena oko Boga koji je čovjekom postao u betlehemskim jaslicama, započima svoje ponoćno Božićno slavlje. I mi se ovdje u našoj Katedrali pridružujemo božićnom slavlju u našoj biskupiji, u našoj domovini Hrvatskoj i u cijelom kršćanskom svijetu, pa i onom ne kršćanskom.., jer je Božić odavno postao blagdan svega svijeta...
A postao je blagdan svega svijeta upravo kao blagdan svjetla i svjetlosti, jer nema na svijetu nikoga kome svjetlost ne bi trebala… Nema nikoga koji za svjetlošću ne bi čeznuo… Svjetlost je postala simbol života i svega onoga dobroga što je za život, i što doprinosi kvaliteti i plodnosti života… Nasuprot tami, koja je za sve ljude i civilizacije svijeta simbol smrti i svega onoga što je protiv života i što je životu suprotstavljeno ili životu udi…
Ne bi bilo dobro kad bismo i ove božićne noći govorili o tami, iako je vani noć, iako nas prva riječ sv. Pisma noćas podsjeća kako je „narod hodio u tami“… Ne bi bilo dobro ove božićne noći govoriti o tami, jer na žalost o tome svakodnevno slušamo, čitamo, gledamo, razgovaramo… Svakodnevno se svakakvim crnilom pišu, i nameću nam se crne vijesti.., događaji, crne kronike.., pa sve oko nas često izgleda tako crno i tako beznadno… Nema dijela ljudskog života u kojem brojni sijači i jahači tame, straha i beznađa (uglavnom oni koji su u sebi samima mračni i nesretni što su i živi).., pa stoga i ne mogu naći nikakva svjetla.., često ni tračka svjetla nigdje i u nikome... Takvima je u ovom narodu i državi (pa i ovom gradu) sve mračno, besputno, bezizlazno… U obiteljima i djeci i mladima.., vide samo nasilje… U školama, u zdravstvu, gospodarstvu i politici.., u sudstvu, policiji i vojsci.., svuda i sve kao da je ovijeno kriminalom i tamom.., u kojoj nema svjetla nikakva… Tako oni ocrnjuju sve: i Crkvu.., i domovinu.., njezino stvaranje i rađanje.., njezinu povijest.., naročito njezine branitelje (koji eto gotovo pa svi postaju sumnjivi zločinci)… Domoljublje, bogoljublje pa i čovjekoljublje.., pa i sve druge, naročito duhovne vrline i vrednote, kao da treba uviti u mrak i obojiti crnim bojama tame… I osuditi i prozivati, pa i obescijeniti one koji drugačije misle… Kao da više i nije poželjno vidjeti ili pokazati ili ponuditi svjetlo.., koga, bez dvojbe ima i u našem narodu i u svijetu, ali se često nažalost, ne uspijeva probiti kroz silne oblake, koje mračne sile navlače na naše obzore.
I opet se prizivaju i nude sumnjiva, pa i opasna svjetla koja to nisu.., koja su se u ljudskoj povijesti pokazala kao nesigurna, lako potrošiva i varljiva svjetla.., svjetla zasjenjena opasnim bojama pogubnih ideologija…, kroz koje ne se ne može vidjeti ni Bog ni čovjek.., pa su se zbog toga događale velike svjetske katastrofe.., i još se događaju.., a u njima redovito stradava čovjek, cijeli narodi i cijela zemlja… To gorko iskustvo još i danas osjećamo.., pa i noćas molimo da nam se nikad više ne vrate…
Nećemo dakle noćas melankolične, patetične i sterilne lamentacije ili beskorisne polemike o noći, tami i crnilu.., jer nam ova Božićna liturgija poručuje da je „narod koji je hodio u tami, svjetlost vidio veliku.., da je ovoj zemlji „svjetlost jarka osvanula“…
Sveti Luka u evanđelju poručuje da je one prve Božićne noći Marija majka, u pratnji svetoga muža svoga Josipa, porodila „sina svoga, Boga moga“, Boga našega, Isusa Krista, u jednoj štali Betlehemskoj… Da ga je povila i položila u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištima ljudskim… Ali upravo iz te štale, iz tako neobičnog i neočekivanoga mjesta.., jer se Bog nije htio povući ni pobjeći.., slava je Gospodnja obasjala, osvijetlila i rasvijetlila i prosvijetlila prve božićne svjedoke, jednostavne ljude pastire, koji su čuvali noćnu straži kod svojih stada… U toj Božjoj svjetlosti sve se u čovjeku i na zemlji pokazalo i vidjelo drugačije, ljepše i toplije i sretnije… U svjetlu istinitog i iskrenog suživota s Bogom, moguće je bolje i istinitije prepoznati sebe i druge, i u radosti graditi i uživati bolji i sretniji svijet za svakoga čovjeka, ženu i muškarca.
To svjetlo slave Gospodnje, koje je one noći obasjalo pastire.., danas, (evo je već traje treće tisućljeće), kako neizgorivo i neugasivo izlazi iz betlehemske štale… Danas je svako mjesto na svijetu, pa i svaki čovjek, na poseban način svako ljudsko srce i duša, betlehemska spilja, jer je Božić velika i trajna Božja ponuda svakom čovjeku bez iznimke.
To Božje božićno svjetlo želi, čak možemo reći, i moli nas ljude da mu i danas dopustimo ući u sva naša ljudska svratišta i prebivališta. Da jednakim Božjim sjajem obasja i rasvijetli i nas, današnje božićne slavljenike.., naše obitelji, sela i gradove.., cijelu našu domovinu i sav naš svijet… Upravo nam Božić poručuje da smo svi na svijetu Božja stvorenja, jedna Božja obitelj i u Bogu braća i sestre, bez obzira na sve boje puti, mentaliteta i strane svijeta…I da smo svi njegovim suncem obasjani i ljubavlju grijani… I da nemaju nikakvog smisla naše ljudske svađe i mržnje, nesloge i prijepori.., optuživanja i omalovažavanja…
Bog nam danas po svome Božiću ponavlja: Ne bojte se izložiti neiscrpnim zrakama Božićnoga snopa svjetlosti… „Ne bojte se, javljam vam veliku radost za sav svijet: Rodio Vam se Spasitelj, Krist Gospodin.“ „Ne bojte se.., rodilo vam se sunce pravde.., sunce istine, ljubavi i mira… Ne bojte se izložite svjetlu njegove ljubavi, istine i mira.., poručuju božićni anđeli, pa će se razići sve sile mraka.., oživjet će sve naše polomljene i počesto usahle nade…
I da ne bi bilo zabune, Božić nije ni bajka ni čarolija, kako nam počesto sugeriraju božićne zabave i božićne rasprodaje ili sajmovi… Neka nas Božić sačuva od te pogubne varke… Sveti Pavao nas stoga upozorava, kako smo slušali u drugom čitanju, da je potrebno „odreći se bezbožnosti i svjetovnih požuda“. Božić bez Boga (bezbožan).., Božić pretvoren u svjetovne požude, bio bi teška i tragična prijevara, za čitavo čovječanstvo… Bez Boga nije moguće govoriti o cjelovitom i sretnom čovjeku i njegovom ljudskom dostojanstvu.., ni o sretnoj zemlji koju je Bog poklonio svim ljudima, a ne samo nekima, moćnima i bahatima… …
Zato ove božićne noći svima vama, braćo i sestre, želim.., i sa svima vama , i s majkom Gospom Marijom i sa svetim Josipom, molim za obilje Božjega božićnog svijetla…To je Isus Krist Spasitelj, Bog koji je na današnji dan postao čovjekom… Da živimo i hodimo u Njegovom Božjem svjetlu.., pa da uzmognemo ovaj naš grad i ovu našu domovinu, graditi u ljubavi, istini i miru Božjemu.., u ljubavi bratskoj, sestrinskoj i prijateljskoj… Da bi nam bile sretne naše obitelji.., naša djeca i mladi, odrasli.., stari i nemoćni.., svi na svojim životnim putovima, radnim mjestima i obvezama.
Stoga svima, vama ovdje u Katedrali, svima vašima u obiteljima, svima u gradu, selu i cijeloj biskupiji.., iz Božićnog srca Isusova i Marijina, od srca želim i kličem: „Sretan vam i blagoslovljen Božić!“ Amen!
|
)